U poeziji se igram jezikom

Evelina Rudan pjesnikinja je i redovita profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a povod ovome razgovoru veliko je priznanje, naime, dobitnica je godišnje Nagrade „Vladimir Nazor“ za najbolje umjetničko ostvarenje u Republici Hrvatskoj za 2025. u području književnosti za zbirku Polje, slama, žudnja.

U gledalištu prilikom dodjele Nagrade „Vladimir Nazor“ u HNK2 19. lipnja bili su vaša obitelj, prijatelji i kolege. Kako ste dodjelu ove iznimne nagrade doživjeli iz svoje perspektive?

Lijepo. Kao dobar završetak jedne lijepe priče s knjigom čije me pisanje radovalo. Kao mogućnost da knjiga bude još vidljivija. Kao bod za poeziju. Posebno kao vid priznanja i vidljivosti mnogim sjajnim umjetnicima i umjetnicama s kojima sam imala i čast i radost dijeliti pozornicu. Prolazilo mi je kroz glavu i to kad sam prvi put čula maestralne Nazorove stihove „Pokle su me prikovali zlizane za ove daski“ od Vilme Zohil Unukić, moje profesorice hrvatskog iz osnovne škole kojoj sam nekako intimno, ako to nije preuzetno, i posvetila ovu nagradu, a sjetila sam se iz nekog razloga i Nazorove Krvave košulje iz 1905. koju je negdje na glagoljaškim izletima prve godina studija bio spomenuo profesor Josip Bratulić, a koju ću nakon toga frenetično tražiti po antikvarijatima. Palo mi je na pamet, i opet možda preuzetno, kako s Nazorom dijelim i jednu poetičku i jednu biografsku činjenicu. Naime, i njega je bio onomad zahvatio furor čakavskog metra, a nije ni mene mimoišao, on je učiteljevao i ravnateljevao u Pazinu, a i ja sam imala sreću da nekih pet godina nastavnikujem u Pazinu. Dugo vremena nakon same dodjele zvonio mi je lijepi govor s grozdom zahvala dobitnika za životno djelo za arhitekturu Nikole Bašića, kao i završni govor dobitnika nagrade za životno djelo za književnost Ludwiga Bauera, posebno u dijelu u kojem ističe publiku jer je zbilja za čitanje, za dobro čitanje, potreban talent, rad i trud, jednako kao i za dobro pisanje. Ni sve druge umjetnosti bez pametne, upućene i zainteresirane publike ne mogu.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

Napisali ste niz nagrađivanih i vrlo čitanih zbirki poezije: Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002, skupa sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt / Convincing Garden (u elektroničkom obliku, 2003), Breki i ćuki (2008), Pristojne ptice (2008) i Smiljko i ja si mahnemo (2020, 2. izd. 2021). Kako se razvijala vaša pjesnička karijera? Kako je sve počelo? 

Počelo je samoćom u djetinjstvu. Prostorom u kojem čovjek, mladi čovjek, pa i dijete, ima priliku biti sam sa sobom u većoj mjeri nego što bi mu to tada možda bilo drago. U odrasloj dobi možda prvom objavom ciklusa pjesama u Quorumu koje je bio primio Roman Simić. O prvoj su knjizi pisali Biletić, Bagić, Maroević, Mrkonjić, Maleš, pa je i ta recepcija bila poticajna. Ako se ne varam, Bagić je kritiku te prve zbirke nekako završio rečenicom: o ovoj će se autorici još čuti. Činilo mi se to tada kao zgodan retorički završetak, ali vrijeme je pokazalo da je možda i bio u pravu.

Pristojne ptice imale su nešto slabiju kritičku recepciju, ali su, recimo, vjerojatno potaknule Pogačara da me pozove na Versopolis, a Breki i ćuki su kao rukopis pod šifrom pobijedili na natječaju Drago Gervais. Smiljko je osim pet nagrada na nacionalnoj razini imao i drugo izdanje godinu dana nakon objave prvog, što je za poeziju zapravo rijetkost, a za zbirku na čakavskom još veća rijetkost, ali mene je tu radovala i iznimna kritička recepcija, iznimna ne samo po broju suvislih kritika, nego upravo po pameti lucidnih kritičkih uvida.

Polje, slama, žudnja je onda odmah po objavljivanju imala ne samo kritičku nego i scensku recepciju. Matija Ferlin je, prema izboru Gorana Ferčeca, kako mi je rekao, postavio dipitih večeri čitanja na pozornici na Kaštelu. Poeziju je čitala i govorila Jadranka Đokić, glazbeni dio sjajno je složio Miodrag Gladović, a obje večeri su bile rasprodane. Dakle, čovjek se na domaću recepciju ne može požaliti, posebno s obzirom na to da nit sam (barem zasad) ofejsbučena, nit oinstagramljena. Čini mi se kao da, barem za ove zadnje dvije knjige, dosta radi i usmena predaja, neki zatravljeni čitatelj preporuči nekom drugom.

Referirate li se na neke europske pjesnike i pratite li trendove u poeziji? I u ovoj zbirci ima intertekstualnih točaka, suptilnih referenci na hrvatske i europske pjesnike koji prohode zbirkom kao sjene, ali i na povjesničare i teoretičare književnosti.

Pratim suvremenu domaću i europsku produkciju. Zato i znam da smo u poeziji zapravo prva liga. Bilo bi važno da se i poezija počne sustavnije prevoditi i da veliki izdavači na festivale ne odvode samo prozu. Uglavnom, uvijek me prati i neka bojazan da ne počnem otkrivati toplu vodu i onda su oni logična posljedica tih dviju želja, želje da se ne ponavljam i da ne ponavljam druge, a da bi mogao znati kako ne ponavljati, moraš te druge imati pod prstima ili očima. Međutim, trendove u užem smislu svjesno i namjerno ne pratim, nego im vješto ili manje vješto izmičem. Ako su na snazi jake metafore, ja se maknem u zvuk ili u narativnost.

Je li vaše pjesničko stvaranje samotnjački posao? Tko su prvi čitatelji vaših pjesama? Vaš muž Ivan Kapec klasični je filolog, jazz gitarist, kompozitor, ali i pjesnik. U kojoj fazi on čita vaše pjesme? Je li strog kritičar? Čitaju li vas i vaši sinovi? Jesu li i oni okrenuti poeziji?

Samotnjački je dvostruko. Nužna mu je barem neka situacija osamljivanja i bivanja sa samom sobom i sa svijetom u sebi, a samotnjački je i u trenutku dok se piše. Zato pišem kad mi se te dvije situacije poslože. Ili kad je čaša puna, kad zapravo imam, ili mislim da imam, što reći.

Kapec ne samo da čita nego mi redovito napiše i omanje eseje, osvrte na pojedine pjesme ili cikluse, ne kao kritiku ili savjet za promjenu, to ionako ne bih baš poslušala, nego naprosto kao odzvuk. Blistavo je čitmen i pismen tip u više žanrova. Što se sinova tiče, s njima sam k’o mafijaški boss koji je djeci dosta dugo tajio čime se zapravo još bavi. S obzirom na to da su trojica, imali smo više posla oko pitanja jesu li oni poispisali sve te zadaće nego jesam li ja napisala pjesme. Sad su punoljetni, katkad i čitaju moje pjesme, onda mi iznenađeno kažu da su im bolje nego one iz udžbenika ili lektire. Ja u toj rečenici čujem samo: Ah, nešto su onda valjda ipak čitali.

Koliko vas je u pisanju odredilo podrijetlo i prostori odrastanja? Mislite li i govorite li na standardnome ili zavičajnome idiomu? Zatravljuje li vas zavičajna melodija i ritam?

Uvijek te odredi. Ili tako da odbacuješ ili tako da usvojiš ili tako da s podrijetlom i prostorima odrastanja pregovaraš. Ja sam pregovarački tip. Pregovaram, preuređujem, prerađujem sve dobro i sve loše, i sve ono između. U samotnu odrastanju sa stablima, po poljima, u disanju kiše i prijetnji narogušena neba, koje se onda naglo razvedri, ima nečeg istodobno strašnog i lijepog. Blizina krajnosti, i istodobnost i mirisa i zvukova i sebe u tome, to je valjda ono što traže i moji lirski subjekti. Književnost i umjetnost i jest tip prerade stvarnosti jednom vrstom sredstava koja ima i neke konvencionalne postupke i mogućnost nekih posve inovatnih, a sve zato da se stvori jedan u sebi uvjerljiv svijet. U nekom trenutku odložiš pero i tipkovnicu, pročitaš pjesmu od početka i osjetiš tu slast novostvorenoga svijeta, njegovu cjelinu.

Cjelovitost tog svijeta metafizički je predokus nekog jasnog smisla. Traje kratko i traje tren, ali je tu. Pa ga poslije više ne možeš poreći. Što se jezika tiče, govorim na oba varijeteta, mislim na oba i pišem isto na oba. Prirodan mi je jezik osobne komunikacije i prirodan mi je jezik književne komunikacije. Zapravo čak i kad izgovorim sintagmu „hrvatski jezik“, ja nikad ne pomislim samo na zadnjih dvjestotinjak godina standarda sa štokavskom osnovicom, moja mentalna slika uvijek uključuje i čakavske i kajkavske i štokavske sastavnice pa sve tamo do srednjovjekovnog zapisa Vaspet je jedna vlast... iže je Učka. To čakavsko u meni je dubok trag i književne tradicije, a ne samo jezika djetinjstva. Književnost, kad je dobra, ima tu moć da nešto što je zavičajno, istodobno ostvari i kao univerzalno i kao najlokalnije moguće.

Zbirka Polje, slama, žudnja žanrovski se može različito odrediti, možda kao fantazmagorijski lirski dnevnik, ali i kao fikcionalna poetska autobiografija, lirska teorija; pjesme su dramaturški povezane. Kako biste je vi žanrovski odredili?

U svemu što ste rekli mogu se dijelom pronaći. Možda najprije kao lirsku polemiku koja mora učiniti sve da odglumi da je zbirka o zaljubljivanju i biti istodobno i uvjerljiva zbirka o toj ljubavnoj strasti u svim mogućim varijetetima ljubavi, ali istodobno i polifona lirska polemika s vremenom i kulturom u kojima dišem, tako oblikovana da može, barem se nadam, preživjeti to vrijeme.

Tko je vaš lirski subjekt? Koliko vam je blizu? Poigrava(te) se sa zaljubljivanjem, stvara(te) emotivne svjetove, duhovito, (samo)ironično, slobodno, nudeći različite interpretacije i semantičke rukavce.

Važno mi je da mi je u tekstu uvjerljiv. Da se te pjesme iz zadnje zbirke mogu čitati u slojevima, da i oni koji nisu npr. čitali rasprave iz psihonalitičke teorije mogu u određenim slojevima uživati u pjesmi koja se zove objekt žudnje, a da oni koji imaju i to pod prstima imaju još nekoliko razloga za osmijeh više. Igram se jezikom, ali te igre nisu samima sebi svrha, čak i kad su vidljivi znak ne uvijek vidljive moći i snage jezika. 

Profesorica ste na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, na Katedri za usmenu književnost, znanstvenica ste. Prepleću li se te struke i otvaraju li jedna drugoj vrata i smjerove?

Dugo sam u znanstvenoj biografiji koju moramo staviti na odsječke stranice izostavljala podatke o svojim zbirkama. Počela sam ih stavljati tek kad me vaša sestra, a moja omiljena bivša profesorica Mira Muhoberac, koja je mnogima otvarala kreativne putove, bila pošpotala da moram i to staviti u životopis. I htjela sam te dvije stvari, ta dva života, držati posve odvojeno. No, pomaže mi u profesorskom poslu, rekla bih više nego što mi taj posao pomaže u pjesničkom. O čemu god da govorimo na nastavi, želim osigurati da studenti vide da se lirsko počinje događati već na razini sloga.

Jeste li nekad zadali umjetnoj inteligenciji da napiše neku pjesmu na temelju vaše ideje?

Zašto? U pisanju pjesama, u procesu, a ne samo u rezultatu, ima i nekog dubokog užitka i spoznaje koje ne želim delegirati umjetnoj inteligenciji. Njoj bih rado delegirala da mi opere suđe, robu, posloži ormare, ispravi tipfelere, da ispuni sve projektne tablice, popuni CroRIS, da me zamijeni na sedmom besmislenom sastanku, i tako, time neka se ona bavi.